Dobrodošli na brdo filmova!

Tako glasi slogan poznat za ovaj mali gradić u srcu Istre, Motovun. Grad za kojeg se priča da je izvor pozitivne energije zbog svog osobitog položaja na sjecištu dvaju linija kojima teku pozitivne vibracije. Bio to mit ili ne, ono što je sigurno i mogu reći provjereno, u ovom gradu nema mjesta za bilo kakav oblik negativnosti. Ne znam da li je to zbog Istarskog mentaliteta ili samoga grada, ali u ovom gradu je zbilja nešto posebno u zraku.

Ono što između ostalog ovaj srednjovjekovni gradić smješten na vrhu brežuljka čini posebnim su stare zidine koje su branile grad od napadača, a njegovo izvorno ime «Montona», keltskog je podrijetla te u prijevodu znači «grad u gori».

Zaljubila sam se u Motovun još u šestom razredu osnovne škole kada sam sa izviđačima dolazila na ranč podno grada. Tako sam i stekla prijatelje Motovunce s kojima se i dan danas družim i bez pogovora mogu reći da su to jedni od najboljih ljudi koje znam.

Osim već navedenih stvari, Motovun se ponosi i svojim filmskim festivalom koji se održava krajem sedmog mjeseca u ovom gradu već 12 godina zaredom. S obzirom da sam veliki ljubitelj filmskih festivala i filmova općenito, spoj toga i Motovuna za mene je raj. Festival traje 5 dana i svake godine nudi zanimljive filmove koji su nastali u malim kinematografijama i nezavisnim produkcijama. Cilj festivala je prikazati filmove koji su se istaknuli zbog svoje inovativnosti, ideje i snažne priče te dotaknuti ljude tamo gdje još nijedan film nije. Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da filmski repertoar u tome zbilja uspijeva. Film «Wristcutters» odnosno «Pizzerija kamikaze» meni je osobno jedan od najdražih filmova, a prvi puta sam ga pogledala upravo na Motovun film festivalu. Film koji je zbilja drugačiji od drugih, neobičan u svakom pogledu, a istovremeno i na neki način neshvatljiv. Ostavlja prostora gledatelju da sam završi priču, odnosno protumači film onako kako on želi…

U sklopu festivala omogućen je i smještaj u kampu koji se nalazi podno samog grada. Iskustvo preživljavanja tih 5 dana ne bih mijenjala niti za najbolju hotelsku sobu jer upravo su čari kampa nešto bez čega ovaj festival ne bi bio potpun. Tih 5 dana Motovun je prepun ljudi iz cijeloga svijeta, svi su nasmijani i sretni što uživaju u slasticama koje pruža ovaj gradić. Svake večeri zagarantiran je dobar provod, koncerti, ulične svirke, plesanje do zore i na kraju svitanje prizori su koje ne mogu riječima opisati. Postoje tri unutarnja kina i dva vanjska, a iskustvo gledanja filmova pod zvjezdanim nebom divno je i nezamjenjivo.

Stoga ako sam Vas zainteresirala, dođite ovo ljeto na Motovun film festival i vjerujte mi nećete požaliti.

 Fotografije: Nina Marković

If you have a broken heart, come to Zagreb, Croatia.

Velika većina nas ima iza sebe prekinutih veza, nekih se rado prisjećamo, nekih baš i ne. U svakom slučaju zauzele su jedan period našeg života iako su završile. Muzej prekinutih veza jedinstveno je mjesto gdje svatko od nas može podijeliti svoje iskustvo prekinute veze s drugima i možda si na taj način olakšati dušu.

Naime, radi se o samostalnom projektu kojeg su pokrenuli Olinka Vištica i Dražena Grubišić, ljudi koji su također proživjeli iskustvo prekinute veze te odlučili otvoriti muzej u kojem će postava izložbe predstavljati različite priče o prekinutim vezama.
Prostor u kojem se muzej nalazi smješten je na Gornjem gradu, u prizemlju Kulmerove palače. Grad Zagreb je nakon dugotrajnog pregovaranja odlučio ustupiti 20 posto minimalnih početnih sredstava te su ovo dvoje kreativaca pokrenuli ovaj pomalo nekonvencionalan muzej. Kada su krenuli sa svojom idejom 2006. godine bili su svjesni da mnogo riskiraju, prostor koji su unajmili bio je dosta zapušten i nisu bili sigurno što očekivati od svega, ali danas ne mogu prikriti zadovoljstvo koje su postigli. U protekle četiri godine « Muzej prekinutih veza» proputovao je svijet te stekao brojne obožavatelje diljem Europe, Azije i Amerike, pa tako i u rodnom gradu. Riječ je o postavi koja se sastoji od otprilike stotinu različitih predmeta koje su donirali ljudi iz cijeloga svijeta, a koji ih vežu uz neki bivšu, prekinutu ljubav. Svaki se izložak dakle sastoji od predmeta od kojih su neki zbilja bizarni poput retrovizora, a neki ozbiljniji kao što je bračni ugovor te ljubavne priče koja ide uz njih, napisana na hrvatskom i engleskom jeziku. Vidjeti se može stvarno svega, od majica, čarapa, plišanih medvjedića, starih glačala, perika, satova različitih vrsta, putovnica, ljubavnih pisama, ključeva, retrovizora, seksualnih preparata pa sve do bračnog ugovora i vjenčanica. Svi predmeti koji su izloženi predstavljaju dio neke veze, nešto što je nekome nešto zbilja značilo, priču koja je bila ili ganutljiva, bolna, čak i smiješna.

 No, ono što svi predmeti dijele je određena intima, to je ono što je meni bilo posebno, mogla bih možda i reći da sam to i osjetila. Neobičan, na neki način i lijep je osjećaj kada netko s tobom podijeli svoju ljubavnu priču, imaš osjećaj kao da ti je ti ljudi sami prepričavaju, kao svom bliskom prijatelju. Kakva god veza bila, ipak je to intimna stvar svakog od nas, a Muzej prekinutih veza nudi mogućnost da netko podijeli s tobom dio svoje prošlosti i otvori tebi, potpunom neznancu dušu. Meni je to bilo baš lijepo iskustvo.


Fotografije i video: Nina Marković

Sarajevo! Grad u kojem treba biti na oprezu?

Sarajevo, grad koji je po mnogočemu poseban i moglo bi se reći jedinstven. Možemo krenuti od samog grada, koji odiše nečim osobitim, iako je dosta dijelova u još uvijek razrušenom stanju od rata, čiji se miris nažalost još uvijek osjeća u zraku, osmijeh grada i ljudi koji tamo žive nemoguće je ne zamijetiti. Kada bi me netko pitao kako da opišem grad Sarajevo i njegove stanovnike, pozitiva bi bila riječ koja savršeno pristaje. Ljudi su neopisivo srdačni, pristupačni u svakom trenutku, vedri i veseli bez obzira na sve, definitivno bi mogli poslužiti kao uzor svim narodima. Naravno, nije sve tako pozitivno, nemoguće je ne primijetiti dijelove grada koji su netaknuti od rata i koji podsjećaju na strahote koje su ljudi morali proživjeti, ali možda ni to nije loše jer iako je možda bolje neke stvari zaboraviti, dobro je kad postoji nešto što te podsjeti da treba vratiti osmijeh na lice i ići dalje, bez obzira na prošlost.   

Ove godine sam, kao i prethodne, Novu godinu provela upravo u ovom gradu i bez obzira na iskustvo koje ću s vama podijeliti ( koje nije bilo bas najsretnije) s veseljem bi se ponovno vratila u Sarajevo. Naime, u Sarajevo smo došli vlastitim prijevozom, odnosno iznajmljenim kombijem. Na dan povratka, shvatili smo da nam je kombi koji je za vrjeme našeg trodnevnog boravka bio parkiran pred zgradom gdje smo spavali, orobljen. Suvozačevo staklo bilo je razbijeno, a radio, pojačala za zvučnike te još jedan veliki zvučnik su nestali. Svima nam je bilo jasno što se dogodilo i uz pomoć prijatelja koji su rodom iz Sarajevo riješili smo sve s policijom, prijavili i napravili što smo mogli. Rekli su nam, ništa čudno sto nam se to dogodilo, jer dogadja se stalno, narkomani provaljuju u aute i uzimaju sve do čega mogu doći. Ali, najjednostavnije objašnjenje bilo je- "ipak je to Balkan." I s time bih se složila, nije stvar u našoj zagrebačkoj registraciji, potencijalnoj mržnji prema Hrvatima, ne, to bi se dogodilo i u Zagrebu i događa se. Poanta moje priče je jednostavna, netko bi u ovakvoj situaciji krivio možda grad, narod, okruženje, ali ne treba donositi krive zaključke samo da bi sebi olakšali, ljudi su opaki i naopaki svuda, samo treba biti oprezan. Nek vas moje iskustvo ne obeshrabri, posjetite Sarajevo ako već niste :)

Fotografije: Nina Marković

D.I.Y.- Uradi sam!

F.A.F. odnosno festival kreativnosti i D.I.Y. (uradi sam) kulture održao se 18. i 19.12. po četvrti put u predvorju Studentskog centra u Zagrebu. Kroz dva dana ovaj neobičan, nesvakidašnji, ali ujedno vrlo zanimljiv sajam predstavio je preko 80 izlagača, većinom «do it yourself-D.I.Y.» - «uradi sam» umjetnika, kreativaca iz cijele zemlje, ali i šire koji su nam pokazali svoju ručno izrađenu odjeću, nakit, torbe, namještaj, igračke, božićne ukrase, bedževe, ukrase za kosu i još mnogo toga. 

Bilo je gotovo nemoguće ne zastati na svakom štandu i diviti se unikatima. Sve je bilo na prodaju, ali u razumnim cijenama, tako da je svatko mogao naći nešto za sebe ili kupiti božićni poklon koji je definitivno drugačiji od onih koji se svakodnevno nude na policama trgovina. Program festivala nije se sastojao samo od prodajnih štandova,  posjetitelji su mogli sudjelovati u različitim zabavnim radionicama kao što su: radionica ručnog uveza knjiga (bookbinding), stencil art radionica ( izrada grafika pomoću šablona za grafite), DJ prezentacija (podučavanje tehnika miksanja glazbe na gramofonima i digitalnim simulatorima) , dancehall plesna radionica uz jamajkansku modernu glazbu…

Za zatvaranje festivala bio je organiziran zajednički jam session uz pomoć različitih instrumenata kako bi se ovaj događaj priveo kraju uz jednako veselje koje je bilo prisutno cijelo vrijeme.

Ono što je bitno naglasiti je da je ovaj događaj imao i humanitarnu notu. U okviru «Fist art festivala» bio je postavljen i promotivni info štand VCZ-a na kojem su se građani mogli upoznati s problematikom populacije beskućnika te mogućnostima koje pruža volonterski rad u Zagrebu. Na njihovom štandu mogli su se razgledati i kupiti radovi beskućnika ( bookmarkeri, dekorativne kutijice…), a sav prihod išao je u prilog razvijanja programa pomoći beskućnika u 2011. godini i razvoja volontiranja u gradu Zagrebu.

Nadam se da je i Vas koji ste posjetili ovaj događaj, oduševio i dirnuo kao mene. Nadajmo se da će ovakvih manifestacija u 2011. godini biti više…

Fotografije i video: Nina Marković

Festival filma o ljudskim pravima; Najopasniji čovjek u Americi

«Human Rights Film Festival» odnosno «Festival filma o ljudskim pravima» još je jedan zanimljiv događaj koji je ovih dana pružio svojim posjetiteljima priliku da mnogo toga nauče i upoznaju se s temama koje su moglo bi se reći premalo zastupljene, a vrlo bitne. Zahvaljujući organizaciji i suradnji nezavisne kulture- Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture «URK», «HRFF» održan je od 6. do 11.12. 2010. u prostorima kina Europa i Dokukina Croatia. Ideja festivala krenula je sa željom da se promoviraju teme koje su od velike važnosti, vezane uz ljudska prava, multikulturalnost, toleranciju, slobodu izbora te da se ljudima približe filmovi tih tematika i prezentiraju problemi koji su sveprisutni i vrlo često zanemareni. Osim zanimljivih filmova, posjetitelji festivala mogli su sudjelovati u brojnim diskusijama te raspravljati o temama koje ih posebno zanimaju ili poslušati predavanja o sjecištima političke teorije i filma, o globalnim i lokalnim mehanizmima uspostavljanja tranzicijske pravde… 

Svaki film zanimljiv je i fascinantan na svoj način, ali ja ću izdvojiti jedan koji me najviše privukao svojom pričom.

Film «Najopasniji čovjek u Americi: Daniel Ellsberg i Pentagon Papers» obrađuje priču koja nam je svima poznata, a vezana je uz aferu Watergate kada je New York Times 1971. godine objavio dijelove supertajnog dokumenta Pentagon Papers koje su otkrivale laži i zavjere vlade Sjedinjenih Američkih Država o Vijetnamskom ratu. Čovjek koji je zaslužan za otkrivene dokumente je Daniel Ellsberg, bivši marinac i pentagonski strateg koji nam kroz film prepričava kroz što je sve prolazio, koliko je groznih stvari vidio, čuo, doživio, no bio je spreman učiniti sve, samo da dovrši svoju misiju i pokaže ljudima koliko im je njihova vlada lagala. Tadašnji predsjednik Richard Nixon jedan je od glavnih aktera u zavjeri naroda, pokušao je zaustaviti Ellsberga, no nije uspio. Cijela priča završila je sretno, onako kako je Ellsberg je priželjkivao, situacija je dovela do Nixonove ostavke, afere Watergate te konačno i povlačenja američkih trupa iz Vijetnama. 

Film je dosta potresan, način na koji Ellsberg prepričava događaje, zajedno sa svojom ženom i najbližim suradnicima, prijateljima koji su mu pomogli da ostvari svoj naum, doista je zanimljiv, ali i dirljiv. O ovom događaju snimljeno je puno filmova, ali ovaj je poseban po tome što nam više govori o moralnim, etičkim nedoumicama i sumnjama u kojima se Ellsberg našao te u cjelokupnom sustavu vlasti i manipulacijama medija i javnosti. Sve to, prepričava nam čovjek koji je pokrenuo sve i ne srami se iskazati osjećaje i iskreno govoriti o svemu.

Osim u Zagrebu, dio filmova prikazivat će se i u Rijeci od 13. do 16. 12. Stoga ako ste propustili neki zanimljivi film koji ste htjeli pogledati, skoknite do Rijeke.  






Fotografije: Nina Marković

Predstava "ART"

Moja kolegica i ja imale smo priliku prisustvovati otvorenju Teatroteke, scene koja je poželila dobrodošlicu neovisnim kazališnim grupama grada Zagreba. Naime, prostor legendarne Kinoteke u Kordunskoj ulici, jedno od kultnih mjesta filmofila ponovno je oživio. 1. prosinca tamo se održala svečana izvedba predstave «Art», Aplauz teatra, u suradnji s Epilog teatrom, kazalištem Pozor i teatrom Grdelin i time se prezentirao novi prostor koji će od sada biti u upotrebi Teatroteke.

Drama «Art» nastala je prema tekstu višestruko nagrađivane i svjetski poznate spisateljice Yasmine Reze, u režiji mladog Marka Jurage. 

 

Tri glavna lika tumačili su Ivan Jončić, Zijad Gračić (na slici)  i Slavko Juraga te zbilja možemo reći da  su nas svojom glumom i humorom zadivili. Predstava se radi o prijateljstvu ovih troje likova, krizi srednjih godina kroz koju prolaze te koja na neki način njihove odnose dovodi u pitanje. Na humorističan način svaki lik progovara o stvarima koje ga muče i pokušava se suprotstaviti svojim prijateljima, proturječiti im i objasniti svoja razmišljanja. No, svo troje su dosta tvrdoglavi i nemaju previše razumijevanja za druge, barem to ne žele priznati, stoga teškom mukom dolaze do kompromisa i uvažavaju drugačije stavove od vlastitih. Sve to glumci su odigrali s visokom dozom ironije i zdravog humora i upravo zahvaljujući tome nije nam nimalo teško bilo odgledati tih sat i 20 minuta predstave. Ono zbog čega mi je predstava bila posebno zanimljiva je to što samu samim likovima i njihovim svađama mogla prepoznati svoje roditelje koje sam bezbroj puta morala slušati kako raspravljaju ili međusobno ili s prijateljima oko zaista besmislenih stvari. Naravno, uvijek uz puno žestine, kao da se radi o životno važnim pitanjima, jer ako ne dokažu da su baš oni u pravu (iako zapravo nimalo nisu) , svijet će jednostavno propasti. No, isto tako predstava me podsjetila da kao što svi prolazimo kroz svojevrsne krize identiteta, moramo imati razumijevanja kada se to događa ljudima koji su nam dragi. Stoga, treba ih saslušati, klimati glavom, reći da će sve biti u redu ili potvrditi da neće jer oni tako tvrde i svima će biti lakše J. Ako znate o čemu pričam, prošećite se do Teatroteke i pogledajte ovu predstavu, neće Vam biti žao.

DRUŠTVENA MREŽA

Nakon što sam pogledala film « Social network», odnosno « Društvena Mreža», morala sam podijeliti svoje impresije i nadam se čuti mišljenje ostalih o temi ovog filma koja nam je apsolutna svima bliska. Facebook, tko danas nije čuo za njega ili nema svoju profil stranicu na toj društvenoj mreži, moglo bi se reći da vjerojatno nije ljudsko biće. Iako nije rijetkost da i kućni ljubimci budu članovi ove stranice, no, moj zec Tonči ipak će se morat razočarati jer mu nažalost nemam namjeru otvoriti Facebook profil kako bi stekao još prijatelja. ???

Uglavnom, da se vratimo na film «Društvena mreža».

Film zapravo objašnjava vrlo zanimljivu i po meni intrigantnu priču o začetku Facebooka i njegovom osnivaču Marku Zuckenbergu. Govori o razlozima zbog kojih je Zuckenbergu uopće palo na pamet otvoriti stranicu poput facebooka, da li je bio svjestan u što se upušta te kakve su bile posljedice. Prva stvar koja je meni osobno bilo pomalo i zastrašujuća je činjenica da je ono što je Marka potaknulo da krene otvoriti nove Internet stranice, bilo to da ga je djevojka nogirala. Zapravo, ne samo da ga je ostavila već mu ga je i izvrijeđala te mu žestoko povrijedila ego. Mark, talentirani programer, vrlo uspješan student, natprosječno inteligentan odlučio je otvoriti stranicu na kojoj će upotrebljavajući ukradene slike sa stranica fakulteta ponuditi mogućnost ocjenjivanja djevojaka ovisno o njihovoj ljepoti. Nakon toga nije se mogao zaustaviti, ideje su bivale sve veće i veće, ali i ozbiljnije. Nije mu trebalo mnogo vremena da ostvari svoj naum. Vrlo brzo je postao vrlo bogati mladić, osnivač stranice koja je na neki način zavladala svijetom, Facebooka.

Zanimljivo je da je zapravo ideju ukrao od trojice studenata Harvarda te prevario svog najboljeg prijatelja koji mu je cijelo vrijeme bio najveća podrška te mu prikupljao potrebna financijska sredstva. Nakon što svi shvate da ih je Zuckenberg cijelo vrijeme motao oko malog prsta i vrlo se lukavo poigravao s njima, tužili su ga te je Mark na samom kraju morao isplatiti velike količine novca svima koje je prevario.

No, cijela te priča nije toliko fascinantna, čuli smo već priče o krađi, izdaji, no, kada ti netko servira priču o stranici koja je nažalost velikoj većini ljudi na svijetu neizostavan dio njihove svakodnevnice, njihova života, e to te dovede da se neke stvari zapitaš. Koliko smo zapravo plitki, kada ljude prosuđujemo po njihovim Facebook fotografijama, komentarima, statusima, gledamo tko ima koliko Facebook prijatelja, veselimo se kada i mi sami steknemo novog!? Ili još bolje pitanje, koliko je cijeli svijet otišao u krivom smjeru kada svi ovisimo o navedenom?

Ali, ono što je mene najviše prodrmalo, netko je sve to na neki način predvidio, znao da će se dogoditi, možda na neki način i upravljao nama, a da nitko toga nije bio niti svjestan, niti će ikad shvatiti. 
Pogledajte najavu za film, definitivno ga treba pogledati...

Fotografije i video: Internet.