Dobrodošli na brdo filmova!

Tako glasi slogan poznat za ovaj mali gradić u srcu Istre, Motovun. Grad za kojeg se priča da je izvor pozitivne energije zbog svog osobitog položaja na sjecištu dvaju linija kojima teku pozitivne vibracije. Bio to mit ili ne, ono što je sigurno i mogu reći provjereno, u ovom gradu nema mjesta za bilo kakav oblik negativnosti. Ne znam da li je to zbog Istarskog mentaliteta ili samoga grada, ali u ovom gradu je zbilja nešto posebno u zraku.

Ono što između ostalog ovaj srednjovjekovni gradić smješten na vrhu brežuljka čini posebnim su stare zidine koje su branile grad od napadača, a njegovo izvorno ime «Montona», keltskog je podrijetla te u prijevodu znači «grad u gori».

Zaljubila sam se u Motovun još u šestom razredu osnovne škole kada sam sa izviđačima dolazila na ranč podno grada. Tako sam i stekla prijatelje Motovunce s kojima se i dan danas družim i bez pogovora mogu reći da su to jedni od najboljih ljudi koje znam.

Osim već navedenih stvari, Motovun se ponosi i svojim filmskim festivalom koji se održava krajem sedmog mjeseca u ovom gradu već 12 godina zaredom. S obzirom da sam veliki ljubitelj filmskih festivala i filmova općenito, spoj toga i Motovuna za mene je raj. Festival traje 5 dana i svake godine nudi zanimljive filmove koji su nastali u malim kinematografijama i nezavisnim produkcijama. Cilj festivala je prikazati filmove koji su se istaknuli zbog svoje inovativnosti, ideje i snažne priče te dotaknuti ljude tamo gdje još nijedan film nije. Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da filmski repertoar u tome zbilja uspijeva. Film «Wristcutters» odnosno «Pizzerija kamikaze» meni je osobno jedan od najdražih filmova, a prvi puta sam ga pogledala upravo na Motovun film festivalu. Film koji je zbilja drugačiji od drugih, neobičan u svakom pogledu, a istovremeno i na neki način neshvatljiv. Ostavlja prostora gledatelju da sam završi priču, odnosno protumači film onako kako on želi…

U sklopu festivala omogućen je i smještaj u kampu koji se nalazi podno samog grada. Iskustvo preživljavanja tih 5 dana ne bih mijenjala niti za najbolju hotelsku sobu jer upravo su čari kampa nešto bez čega ovaj festival ne bi bio potpun. Tih 5 dana Motovun je prepun ljudi iz cijeloga svijeta, svi su nasmijani i sretni što uživaju u slasticama koje pruža ovaj gradić. Svake večeri zagarantiran je dobar provod, koncerti, ulične svirke, plesanje do zore i na kraju svitanje prizori su koje ne mogu riječima opisati. Postoje tri unutarnja kina i dva vanjska, a iskustvo gledanja filmova pod zvjezdanim nebom divno je i nezamjenjivo.

Stoga ako sam Vas zainteresirala, dođite ovo ljeto na Motovun film festival i vjerujte mi nećete požaliti.

 Fotografije: Nina Marković

If you have a broken heart, come to Zagreb, Croatia.

Velika većina nas ima iza sebe prekinutih veza, nekih se rado prisjećamo, nekih baš i ne. U svakom slučaju zauzele su jedan period našeg života iako su završile. Muzej prekinutih veza jedinstveno je mjesto gdje svatko od nas može podijeliti svoje iskustvo prekinute veze s drugima i možda si na taj način olakšati dušu.

Naime, radi se o samostalnom projektu kojeg su pokrenuli Olinka Vištica i Dražena Grubišić, ljudi koji su također proživjeli iskustvo prekinute veze te odlučili otvoriti muzej u kojem će postava izložbe predstavljati različite priče o prekinutim vezama.
Prostor u kojem se muzej nalazi smješten je na Gornjem gradu, u prizemlju Kulmerove palače. Grad Zagreb je nakon dugotrajnog pregovaranja odlučio ustupiti 20 posto minimalnih početnih sredstava te su ovo dvoje kreativaca pokrenuli ovaj pomalo nekonvencionalan muzej. Kada su krenuli sa svojom idejom 2006. godine bili su svjesni da mnogo riskiraju, prostor koji su unajmili bio je dosta zapušten i nisu bili sigurno što očekivati od svega, ali danas ne mogu prikriti zadovoljstvo koje su postigli. U protekle četiri godine « Muzej prekinutih veza» proputovao je svijet te stekao brojne obožavatelje diljem Europe, Azije i Amerike, pa tako i u rodnom gradu. Riječ je o postavi koja se sastoji od otprilike stotinu različitih predmeta koje su donirali ljudi iz cijeloga svijeta, a koji ih vežu uz neki bivšu, prekinutu ljubav. Svaki se izložak dakle sastoji od predmeta od kojih su neki zbilja bizarni poput retrovizora, a neki ozbiljniji kao što je bračni ugovor te ljubavne priče koja ide uz njih, napisana na hrvatskom i engleskom jeziku. Vidjeti se može stvarno svega, od majica, čarapa, plišanih medvjedića, starih glačala, perika, satova različitih vrsta, putovnica, ljubavnih pisama, ključeva, retrovizora, seksualnih preparata pa sve do bračnog ugovora i vjenčanica. Svi predmeti koji su izloženi predstavljaju dio neke veze, nešto što je nekome nešto zbilja značilo, priču koja je bila ili ganutljiva, bolna, čak i smiješna.

 No, ono što svi predmeti dijele je određena intima, to je ono što je meni bilo posebno, mogla bih možda i reći da sam to i osjetila. Neobičan, na neki način i lijep je osjećaj kada netko s tobom podijeli svoju ljubavnu priču, imaš osjećaj kao da ti je ti ljudi sami prepričavaju, kao svom bliskom prijatelju. Kakva god veza bila, ipak je to intimna stvar svakog od nas, a Muzej prekinutih veza nudi mogućnost da netko podijeli s tobom dio svoje prošlosti i otvori tebi, potpunom neznancu dušu. Meni je to bilo baš lijepo iskustvo.


Fotografije i video: Nina Marković

Sarajevo! Grad u kojem treba biti na oprezu?

Sarajevo, grad koji je po mnogočemu poseban i moglo bi se reći jedinstven. Možemo krenuti od samog grada, koji odiše nečim osobitim, iako je dosta dijelova u još uvijek razrušenom stanju od rata, čiji se miris nažalost još uvijek osjeća u zraku, osmijeh grada i ljudi koji tamo žive nemoguće je ne zamijetiti. Kada bi me netko pitao kako da opišem grad Sarajevo i njegove stanovnike, pozitiva bi bila riječ koja savršeno pristaje. Ljudi su neopisivo srdačni, pristupačni u svakom trenutku, vedri i veseli bez obzira na sve, definitivno bi mogli poslužiti kao uzor svim narodima. Naravno, nije sve tako pozitivno, nemoguće je ne primijetiti dijelove grada koji su netaknuti od rata i koji podsjećaju na strahote koje su ljudi morali proživjeti, ali možda ni to nije loše jer iako je možda bolje neke stvari zaboraviti, dobro je kad postoji nešto što te podsjeti da treba vratiti osmijeh na lice i ići dalje, bez obzira na prošlost.   

Ove godine sam, kao i prethodne, Novu godinu provela upravo u ovom gradu i bez obzira na iskustvo koje ću s vama podijeliti ( koje nije bilo bas najsretnije) s veseljem bi se ponovno vratila u Sarajevo. Naime, u Sarajevo smo došli vlastitim prijevozom, odnosno iznajmljenim kombijem. Na dan povratka, shvatili smo da nam je kombi koji je za vrjeme našeg trodnevnog boravka bio parkiran pred zgradom gdje smo spavali, orobljen. Suvozačevo staklo bilo je razbijeno, a radio, pojačala za zvučnike te još jedan veliki zvučnik su nestali. Svima nam je bilo jasno što se dogodilo i uz pomoć prijatelja koji su rodom iz Sarajevo riješili smo sve s policijom, prijavili i napravili što smo mogli. Rekli su nam, ništa čudno sto nam se to dogodilo, jer dogadja se stalno, narkomani provaljuju u aute i uzimaju sve do čega mogu doći. Ali, najjednostavnije objašnjenje bilo je- "ipak je to Balkan." I s time bih se složila, nije stvar u našoj zagrebačkoj registraciji, potencijalnoj mržnji prema Hrvatima, ne, to bi se dogodilo i u Zagrebu i događa se. Poanta moje priče je jednostavna, netko bi u ovakvoj situaciji krivio možda grad, narod, okruženje, ali ne treba donositi krive zaključke samo da bi sebi olakšali, ljudi su opaki i naopaki svuda, samo treba biti oprezan. Nek vas moje iskustvo ne obeshrabri, posjetite Sarajevo ako već niste :)

Fotografije: Nina Marković